A Bog je vidio sve
Autor
Iznenađen promjenom vremena, Stevan se zagleda kroz uski prozor vojnog zatvora. Otud, od zapadnih strana, iznad nazubljenih borogovskih visova nebo se crnilo kao gunj. Sjeti se oca, obuze ga slutnja. Pomisli: šta je s njim, da li je živ? Snažna grmljavina prekide mu misli. Gust zasun modrog proljetnog pljuska zamrači svod. Odjednom, izgledalo je da se i vazduh, i zemlja, i voda, zahvaćeni vrtlogom bestežinskog, prepuštaju nečastivim silama zla. Činilo se da sve gori. Preko natuštenih nebesa, poput ukletih vjesnika kobi, promicale su mutne sjenke nevremena. Crne i zastrašujuće, prijetile su da će svojom demonskom snagom onemoćalu planetu sunovratiti u ništavilo pakla. Čudesna jeka gromova se iz trena u tren pojačavala. Hučalo je i treslo kao da će ledeni vjetrovi ada zbrisati svaki trag milosrđa kojem je Gospod podario život. Rijeke, jezera i mora nestajali su u gustim naplavinama otrovne pare, a nepregledne šume i pitomi zabrani zahvaćeni vatrom gorili su kao luč. Dim se vijao svud. Avetno crni oblaci, prezasićeni isparenjima gasova smrti, zloslutno su se valjali prema Istoku. Zemlja je tonula u mrak.
Nevidljive horde zlih i prokletih, odvaganošću usuda, obrušavale su se u samo srce već ranjenog Balkana. Tuđa jata gvozdenih grabljivica prekrivala su nebeski svod.
Lukavi sljedbenici templarskog reda, perfidnošću zidara Siona, krenuli su da logikom pesnice izgrade novi svijet. U usijanim glavama samozvanih sudija, poput ode zlu, grmio je Satanin zov na pomor svega što je čestito. I svaki onaj ko im se našao na putu, ko se nije htio povinovati volji jednoumlja, uništavan je bez milosti.
Zbunjen prizorom, Stevan se osvrtao. Nemirnim pogledom tražio je ikonu Jovana Krstitelja, ali proroka ovdje nije bilo. Preko ostataka porušenog Istočnog zida, s nevjericom, zurio je u metež ispred sebe. I kao u čudu, odjednom je vidio avetinjske slike unakaženih ulica, do temelja uništene fabričke hale, na desetine pokidanih puteva, pruga i mostova. Po zamrlim trgovima, stadionima i aerodromima zjapili su crni krateri, užasni tragovi smrti. Tinjali su sablasni ostaci sagorjelih bolnica i škola, nizale se apokaliptične scene spaljenih obdaništa, razbacanih dječijih igračaka, opustošenih izletišta i parkova.
Izbezumljene gomile prestravljenih bježale su na sve strane. Bolesni, stari i nejaki koji nisu stigli da se sklone ispred humanitarne misije "anđela" umirućeg sunca, ceremonijalno prinošeni su na žrtvenike nebožačkih oltara novog svjetskog poretka. Zlatni tragovi minulih vijekova veženi na Plavoj potki duhovnih tkačnica Vizantije – nemilosrdno su satirani. A pravedni Bog sa neba čudio se zlu.
Opijen slijepom mržnjom nečistih sila, svijet je grcao u zapjenušalim maticama ostrašćenog koka-
Mirotvorne horde robotizovanih homo sapiensa, slijepo služeći tvorcima zla, marširale su ka Istoku. Nezasite matice zapadnog prokletstva proždirale su bijele, bogom blagoslovene gradove. Eskadrile smrti prokletih i ostrvljenih ostavljale su za sobom gomile u mukama postradalih ljudi. Iznad mrtvih pejsaža spržene zemlje plamen se dizao do nebesa. Jauci i vapaji mičenika, razdešenih po nevidljivim kolonama obestjelesnih duša, uznosili su se nebu, tražeći neko sigurnije, bezgriješno mjesto. A dolje, u moralnoj kaljuzi obezbožene planete, sve se rušilo i raspadalo, lomilo i strmoglavljivalo u bezdane dubine ljudske mržnje. Čovjek je postajao zvijer, a bjelinu dana gutala je noć. Izgledalo je da će se nebo, voda i zemlja opet naći u kataklizmičnom haosu predbiblijskog doba.
I više ne bi nade da svekoliki Tvorac može povratiti obličje i sklad u kojima je zemlja bila prije ovog, ljudskim prokletstvom izazvanog, kijameta.
Klimakterične dubine Atlantika, bijesno propete, prijetile su Orijentu. A Zapadne plime pacifičkih beskraja, stihijom potopa, plavile su poslednje oaze zabranjenih Edenskih vrtova. Između tih crnih voda nicala je i izdizala se nova imperija samozvanih bogova.
Perverzni i samoživi, svjesno su poricali istinu da će u nekom, ne tako dalekom vremenu, i sami biti žrtva sopstvene nepromišljenosti.
Po ingenioznom scenariju pomućenih umova, crni jahači apokalipse nagovještavali su kraj istoriji. Širom spaljenog Balkana tužilo je opijelo miliona obespravljenih i mrtvih. Na ukletom polju Armagedonskom venuli su pogaženi pupoljci oskrnavljenih ljiljana i tek zarudjeli božuri Vidovdanskih mučenika. Planeta Zemlja preživljavala je posljednje časove Dana sedmog.
A Bog je vidio sve.