O Jovićevom delu

Flinsingen, Holandija

"Detinjstva"

Televizija Novi Sad

"Život i stvaranje"

Radio Novi Sad

"Kod dva bela goluba"

Radio Beograd

Intervju na 6. Drinskim književnim susretima

Zovem se Obren Jović, sin Save i Danice rođen petnaestog marta hiljadu devetsto četrdeset četvrte u Kiseljaku, opština Zvornik, Republika Srpska.

Već u šestoj godini ostao sam bez oca, koji je stradao od ustaških odmetnika. Ubrzo mi se i majka povrijeđuje na mašini za šivenje, dobija sepsu i umire. Tako sam u rasponu od nekoliko mjeseci izgubio oba roditelja. Mene, moje sestre i braću, vlasti šalju po domovima ratne siročadi kao žrtve fašističkog terora. Uslovi odrastanja po tim sirotištima bili su užasni. Patrijarhalne navike koje sam ponio iz kuće nestaju. Ikonu sveca na zidu rodne kuće zamjenjuju meni nekakvi nepoznati likovi. Iako sam bio premlad da shvatim gdje se nalazim, i zašto, ipak se kod mene postepeno rađao bunt prema tim nekim novim crvenim svecima.

Nestalo je roditeljske topline i osjećaja da me neko štiti. Nije više bilo jutarnjih i večernjih molitvi – umjesto toga nametali su mi domska pravila ponašanja koja nikako nisam mogao da prihvatim.

Zato, poslije završenog trećeg razreda osnovne škole, sa još nekoliko drugova bježim iz Doma ratne siročadi u Bosanskoj Kostajnici. Kuda, nije bilo važno. Trebalo se na bilo koji način osloboditi stalne domske torture, batinanja i kažnjavanja glađu za svaku sitnicu. No istog dana, predveče, stigla nas je milicijska patrola nadomak nekog sela preko puta Jasenovca i vratila u Kostajnicu. Od tog vremena kažnjavanja i gladovanja postaju sve češća. Tada shvatam da se mi iz doma, po mnogo čemu, razlikujemo od vršnjaka, koji su odrastali u svojim porodicama. U meni se još intenzivnije budi otpor, jer mi iz domova ratne siročadi u odnosu na njih u vaspitnom pogledu bili smo kao osakaćeni.

Nakon domova u Gračanici i Bosanskoj Kostajnici, a po završetku četvrtog razreda osnovne škole, vraćaju me u moj srez — u đački dom u Zvorniku. Tu završavam nižu gimnaziju a zatim, živeći u jednom od sarajevskih internata, pohađam Školu za primjenjenu umjetnost. Potom uporedo radim i studiram slikarstvo na katedri slikarke Nade Pivac. Pri polaganju ispita za Vajarstvo dolazim u sukob sa profesorom Zdenkom Grgićem, što on kvalifikuje kao moj "nacionalistički ispad", te mi šef katedre, Nada Pivac, saopštava da moram napustiti studije. Pokušavam da pređem na beogradsku Akademiju ali zbog dostavljenih loših karakteristika iz Sarajeva bivam odbijen.

Nastavljam raditi, no već me novembra hiljadu devetsto šezdeset pete, privode u kancelariju Državne bezbjednosti na informativni razgovor, gdje saznajem da sam "nenarodni, zapadno-orijentisan element". Godine hiljadu devetsto sedamdeset četvrte, dva inspektora državne bezbjednosti iz Tuzle, ispostava Zvornik, posjećuju me i pretresaju stan. Konačno, hiljadu devetsto osamdeset pete, bivam uhapšen i optužen po članu Kaznenog zakona SFRJ sto trideset tri ("verbalni delikt") i po članu sto pedeset sedam ("zaštita imena, lika i djela" Josipa Broza). Ovaj put mi se pripisuje i "kleronacionalizam", te saradnja sa četničkom emigracijom u inostranstvu. Kao "velikosrpski nacionalista" u istrazi gubim i ono malo prava koja su imala ostala optužena lica.

U istražnom zatvoru provodim preko sedam mjeseci. Tada počinje ubrzano slabljenje moga vida, ugroženog očnim pritiskom (glaukomom), najvjerovatnije nastalim usled duševnih i tjelesnih muka kojima sam stalno bio izložen. Lijekovi za očni pritisak mi se uskraćuju; zatvorski policajac mi jednom oduzima bočicu sa tabletama koje rasipa po hodniku govoreći: "Hajde četničino, ako ti trebaju, izađi pa ih pokupi". No, da sam i korak istupio preko praga ćelije slijedilo bi batinanje, uz poziv interventnom vodu da me vezanog potjeraju u samicu.

Napokon sam osuđen na šest i po godina strogog zatvora, a po spajanju dva člana Kaznenog zakona SFRJ u jedinstvenu kaznu od pet i po godina. Uskoro sam iz istražnog zatvora upućen na izdržavanje kazne u fočansku robijašnicu, gdje mi vid još rapidnije slabi. Uzalud tražim da me upute u sarajevsku ili beogradsku Očnu kliniku, te započinjem štrajk glađu. Poslije pet dana me ubjeđuju da prekinem štrajk glađu, a pošto ne pristajem obećavaju mi liječenje. Prvo me vode na sarajevsku Očnu kliniku, gdje profesor oftamologije Rizo Alajbegović predlaže da se hitno uputim u Beograd, kod profesora Dobrice Cvetkovića. Na beogradskoj Očnoj klinici profesor Cvetković zaključuje da mi je vid krajnje ugrožen. Operiše me i zadržava dvadesetak dana na odjeljenju.

Poslije pola godine dolazi do novih komplikacija sa očnim zdravljem. Pošto odbijaju da me pošalju na kliniku opet stupam u štrajk gladju. Ipak odlazim na liječenje da bi me trećeg jula hiljadu devetsto osamdeset sedme, po zahtjevu bosansko-hercegovačkih sudskih vlasti, neizliječenog vratili u Kazneno- popravni dom u Foči. Sutradan, četvrtog jula, saopštavaju mi da me je Savezno predsjedništvo SFRJ pomilovalo i oslobodilo daljeg izdržavanja kazne. No poslije godinu dana boravka u Drinjači kod Zvornika, gdje sam do zatvora živio i radio, pod tihom prisilom opštinskih vlasti i drugih faktora, sa porodicom napuštam Bosnu i prelazim u Srbiju. Nakon mnogih nevolja naseljavamo se u Mladenovcu. Dvijehiljade petnaeste godine selim se u Beograd gdje i danas živim i radim.

Brojni su pritiscii koji su na nama, a posebno na supruzi, ostavili traga, tako da dvije hiljade šeste, ona umire od srčanog udara. Nekoliko godina prije njene smrti obje ćerke su se udale tako da od te, dvije hiljade šeste, mada potpuno slijep, živim sam.

U nemogućnosti da slikam počinjem se intenzivnije baviti pisanjem. Već hiljadu devetsto devedeset četvrte, objavljujem prvu knjigu, autobiografski roman Satanini sinovi u tri izdanja. Recezenti su mi Ratko Božović, Milovan Milisavljević Arči, Jovica Stojanović, Vojislav Lubarda i Momčilo Selić.

Godine hiljadu devetsto devedest sedme izlazi moja prva knjiga poezije Čistilište u dva izdanja. Tu su mi recezenti Matija Bećković, Pero Zubac i Duško Trifunović.

Slijedi zbirka pjesama za djecu hiljadu devetsto devedeset devete pod nazivom Rosa na cvatima, posvećena mom prvom unuku Stevanu. Recezenti su Dobrica Erić, Duško Trifunović i Pero Zubac.

Roman Sunce umire na zapadu objavljujem dvijehiljadite, na temu ratnih zbivanja u Bosni. Recezent Moma Dimić.

Slijedi autobiografski spjev U maglama Ponta, dvijehiljade prve. Recezent Slobodan Rakitić.

Godine dvijehiljade treće izlazi moja druga knjiga pjesama za djecu, Luka po jevanđelju, posvećena mom drugom unuku Luki. Recezenti Duško Trifunović i Pero Zubac.

Dvijehiljade četvrte objavljujem antologiju Dvanaest srpskih pjesnika u kojoj su zastupljeni slijedeći autori: Matija Bećković, Dragomir Brajković, Milovan Danojlić, Moma Dimić, Dobrica Erić, Pero Zubac, Bratislav Bata Milanović, Rajko Petrov Nogo, Stevan Raičković, Slobodan Rakitić i Duško Trifunović.

Naredna knjiga je roman Tajna Pustinjskog pergamenta, dvijehiljade osme. Recezenti su Maja Stepanović i Petar Arbutina.

Treću knjigu pjesama za djecu Plodovi ljubavi, objavljujem dvijehiljade desete. Recezent Mošo Odalović.

Iste godine izlazi, još jedna knjiga poezije za odrasle Plodovi Grijeha. Recezent Petar Arbutina.

Dvijehiljade jedanaeste, godine objavljujem svoj četvrti roman Vjetrovi sna. Predgovor Miladin Ž. Trifunović, a recenzenti su Maja Stepanović i Petar Arbutina.

Dvijehiljade petnaeste godine nastaje ep Zemlja Irodova sa preko pet stotina stranica. Predgovor Aleksandra Jagodić, a recenzenti su Matija Bećković, Dobrica Erić, Momčilo Selić i Petar Arbutina.

Nakona dvije godine, dvijehiljade sedamnaeste objavljujem knjigu pjesama Ako nas bude Bože - izbor objavljene i neobjavljene poezije. Predgovor Aleksandra Jagodić. Recenzenti Matija Bećković, Momčilo Selić i Petar Arbutina

Za poslijednjih dvadesetak godina objavljeno mi je četrnaest knjiga, a više puta izlagao sam i svoje slike, obično u okviru promocija knjiga. Imao sam četiri izložbe u Mladenovcu, jednu u Sopotu, dvije u Beogradu a, prije hapšenja i robijanja, predstavio sam se i u Zvorniku, Tuzli, Sarajevu, Bijeljini, Brčkom, Loznici, Befervajku (Holandija). Povodom dvadeset godina Jugoslovensko-holandskog prijateljstva izlagao sam u Amsterdamu.

Moje slike našle su se na republičkim izložbama likovnih pedagoga Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Tuzli. Izlagao sam i u galeriji Jugoslovenskog portreta u Tuzli, potom i prilikom otvaranja Doma kulture u Drinjači.

Neke od mojih slika vlasništvo su privatnih kolekcija po Francuskoj, Holandiji, Nemačkoj, Austriji, Italiji , Španiji i bivšim jugoslovenskim republikama, najviše u Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Kod sebe imam još desetak platana; pre nego sam oslijepio uradio sam oko dvjesta pedeset slika od kojih je šezdesetak namjerno ili nečijom nebrigom uništeno.

U Domu za nezbrinutu djecu u Kiseljaku, opština Zvornik, Republika Srpska, oformio sam biblioteku i darivao joj oko hiljadu knjiga. Preko četiri stotine naslova podario sam školskoj biblioteci Zvornik i nekoliko stotina knjiga Osnovnoj školi Drinjača.

Sedamdesetih godina osnovao sam prvi Likovni klub Zvornik a potom i Klub umjetnosti u tom gradu. Bio sam saorganizator Zvorničkog ljeta 73. Tada smo pokrenuli i časopis za kulturu Sazvorja i objavili nekoliko knjiga pjesama naših članova.

Od hiljadu devetsto sedamdeset šeste do hiljadu devetsto sedamdeset devete radio sam u SIZ-u Kulture Zvornik kao referent za kulturu. Tih godina, do hapšenja hiljadu devetsto osamdeset pete, organizator sam svih gostovanja pozorišta, horova, muzeja, KUD-ova, likovnih izložbi, književnih večeri i sličnih kulturnih manifestacija u Zvorniku.

Kao đak niže gimnazije u Zvorniku sa još dva druga i profesorom srpskohrvatskog jezika osnovali smo školski list Galeb u kome sam bio jedan od urednika i stalni saradnik. Prvo javno čitanje svoje poezije imao sam hiljadu devetsto pedeset osme. povodom nekog državnog praznika, kada su na svečanoj akademiji bili kao gosti grada Ivo Andrić, Meša Selimović i Branko Ćopić. Iste godine u prostorijama Đačkog doma imao sam i prvu samostalnu izložbu slika i crteža za gradjanstvo.

Član sam Udruženja književnika Srbije od Krstovdana hiljadu devetsto devedeset sedme.

U statusu slobodnog umjetnika bio sam od dvijehiljade prve do dvijehiljade šeste.

U vezi mog rada objavljivani su intervjui u štampi, na radiju i televiziji, kod nas a i van naše zemlje. O mojim knjigama su javno govorili i pisali Matija Bećković, Dragomir Brajković, Pero Zubac, Duško Trifunović, Dobrica Erić, Bratislav Bata Milanović, Moma Dimić, Ratko Božović, Jovica Stojanović, Zvonko Tarle, Radmilo Gajić, Arči Milisavljević, Slobodan Rakitić, Predrag Bogdanović Ci, Petar Arbutina, Momčilo Selić, Vojislav Lubarda, Maja Stepanović, Boro Šobot, Jasmina Čabrilo, Dušan Stojković, Stevan Raičković, Anđelko Ristić, Aleksa Mikić, Radomir Andrić, Mošo Odalović, Srba Mitrović i drugi.

Peticije za moje oslobađanje potpisali su Gojko Đogo, Vuk Drašković, Vojislav Lubarda i Rajko Petrov Nogo, kao i tridesetak srpskih akademika na čelu sa Dobricom Ćosićem i Antonijem Isakovićem.

Moj autobiografski roman Satanini sinovi snimljen je za zvučnu biblioteku Saveza slijepih Srbije i Crne Gore.

U vrijeme hapšenja, robijanja i po izlasku iz zatvora o meni je objavljeno preko šest stotina novinskih članaka na srpskohrvatskom govornom području, a bilo ih je i u slovenačkoj i makedonskoj štampi. Istovremeno je pisano i na Zapadu, pod uticajem Amnesty international. Člancima objavljivanim u Njemačkoj, Engleskoj, Norveškoj, SAD i još nekim zemljama traženo je moje oslobađanje i rehabilitacija. Prilikom susreta moje supruge i predstavnice Amnesty international iz Velike Britanije, ponuđena nam je mjesečna novčana pomoć koju smo supruga i ja odbili, zahvalivši se.

U poslijednje vrijeme, otkad sam radim, sve se teže snalazim, pogotovu pri pripremi knjiga za štampu. Ranije mi je pomagala supruga a sada to čine prijatelji, kada mogu.

Godine hiljadu devetsto osamdeset pete, pri hapšenju, oduzet mi je veliki broj knjiga, uglavnom poznatih srpskih književnika, a vlasti su mi pripisale da čitam i propagiram "četničku literaturu". Tom prilikom zaplijenjeni su i neki moji poetski i prozni rukopisi — između ostalih, i za štampu pripremljena zbirka Pjesme bez naslova, o Brozu, Partiji i njihovoj diktaturi. I nekim mojim slikama se tada izgubio svaki trag, pošto su ih se pojedinci kao "sumnjivih" na razne načine oslobađali, bojeći se sudbine slične mojoj.

Radeći u SIZ-u Kulture u Zvorniku, u svim mjesnim zajednicama opštine osnivao sam kulturno- umjetnička društva, sa folklornim, muzičkim, literarnim i likovnim sekcijama. Za taj rad sam i nagrađivan, ali mi je prilikom hapšenja mnogo toga oduzeto, da nikada ne bude vraćeno.

Ta i sva ostala priznanja, od moje supruge je prilikom suđenja uzeo na "pozajmicu" tuzlanski advokat Vidović, da bi pomoću njih "uticao na visinu kazne", i nikada ih nije vratio. Napominjem da mi je Vidovića za branioca postavio Tuzlanski sud, pošto je Služba državne bezbjednosti fizički onesposobila mog zvaničnog branioca, Velimira Cvetića iz Beograda.

Najveći oslonac u radu bile su mi supruga i dvije ćerke a potom, pogotovu sada, mojih pet unuka: Stevan, Luka, Petar, Dušan i Jovan.

Stvarao sam u odsustvu svjetlosti, pokušavajući da razmaknem tamu. Što je ona postajala gušća, jačala je svjetlost u meni...

početna biografija poezija knjige galerija kontakt