Dragi moji mali veliki prijatelji,
Nalazim za potrebu da prije vašeg upoznavanja sa ovom knjigom kažem nekoliko riječi. Siguran sam da će se nekome učiniti kako u mojim pojedinim pjesmama, namjenjenim vama, ima preozbiljnih tema. Zaista je tako. A zar bi se trebalo vama, obraćati na neozbiljan način? ništa na svijetu nije ozbiljnije nego što su obaveze prema vama, djeco.
Mnogo je toga što u vašem razvoju ostavlja neželjene posljedice, a rekao bih da je privikavanje djece na neistinu možda jedna od najporaznijih istina. Nas starije mora brinuti kako nam vi rastete, čemu ste skloni i o čemu maštate. Mi vas moramo upućivati na životne istine i učiti vas kako do njih da dođete. Meni su jednom davno rekli da djecu donose rode. Kada sam saznao da su rode ptice, čudio sam se zašto ljudi nemaju krila. Još tada sam, djeco, shvatio da neistina, pa makar i šala bila, ima ružno ime – laž. Nemojte me shvatiti kao sudiju, jer ja ne presuđujem, samo dokazujem. Nikoga na pobunu ne pozivam, ja samo na slabosti opominjem. Otkrivajući istinu, pa ma koga ona pogađala, želim vam, djeco, otvoreno ukazati na neljudsko i nehumano čime jači slabije ugrožavaju.
Djeca kanade, australije ili japana, francuske, švedske i svake druge zemlje, moraju znati kako žive i da li pate njihovi vršnjaci u iraku, albaniji, na kubi, u bijafri ili bilo kom drugom dijelu ove planete. Dobra djeca zaslužuju dobrog učitelja, a loše djece nema. Znamo, dijete je otac čovjeku, a danas je mnogo djece bez djetinjstva. Pjesnici protiv ratova ratuju pjesmama, pa ako se neko od ratobornih u ovoj knjizi prepozna, znači da je otkrio svoju istinu. Na istinu nemamo pravo da se ljutimo, kada nam ona smeta, korisno bi bilo da joj se povinujemo, kako ne bi mi njoj smetali. Zato želim, draga dječice, da sretni i u miru čitate ovu knjigu, vama namijenjenu. Istinski, ona je za vas pisana, ali ne srcem olovke, već srecem onoga koji vas voli.
Stevanov djed