OTISCI KRUGA U PEPELU
Moderna poezija, programski skoro sva sačinjena od literarnih konstrukcija, koje treba da čitaocu dočaraju i sugerišu raznolike i primarne životne preokupacije i životna stanja, često izbjegava ili na sebi svojstven način često ironično problematizuje, uticaj mitskog ili folklorne slike u racionalnom saopštavanju ili u diskurzivnom iskazu. Ali pjesničko djelo Obrena Jovića Savina ne možemo posmatrati isključivo u kontekstu modernosti osim, a to je važno na početku napomenuti, kada prema nasleđu modernih vremena gaji kritički stav, suprotstavljajući savremenost iskustvu prošlog i strijepeći nad slikama budućnosti koje se iz takve komparaciju daju nazrijeti. Zato njegovu poeziju ne možemo tumačiti isključivo u kontekstu linearnog razvoja lične pjesničke produktivnosti i sazrijevanja već u produbljivanju naznačenih slika u ranijim djelima celokupnog književnog i umjetničkog opusa i opsesivnim temama, zapretenim u pepelu prošlih dana – u dubokim naslagama nacionalnog ili civilizacijskog zaborava. Jer ovaj pjesnik je davno u mitskom prapočelu i ličnom saznajnom i iskustvenom diskursu naslijedio izvornu sliku i osjećanje svijeta. Pjesnička misija i posvećenost, stilska doslijednost i osjećaj za detalj, tu višeznačnu sliku čovjekovog pada u svakoj pjesmi produbljuju i naseljavaju ličnim i kolektivnim iskustvom i bolom stvarnosti. Zato za njega "istorijski čovjek" nije jedini oslonac kao što "čovjek budućnosti" nije kraj humanog i istorijsko-
Tanka je linija koja razdvaja svijetove, ljudska sudbina se ne razvija u uobičajenom linearnom vremenu već u istovremenosti doslovne smrti i ponovnog rođenja – u "eksploziji događaja" u "kulturi spektakla" (Virilio). Samim tim cjelovitost je simbolizovana idejom kruga, ali cjelovitost doživljaja – lica i naličja života, (kažite onom kir arhimedu/da su krugovi svud oko nas/sanjam bogatstvo a trpim bjedu/gore od sebe molim za spas) koji se rađa i nestaje, između bića i nebića. Ili, na nižim nivoima, između jezičkih varijanti koje pjesnik u ovoj zbirci umješno varira, stvarajući višeglasje koje govori o jednom ali to "jedno" je vidljivo opreznim i posvećenim duhovima, kao smisao stihova Rabindranata Tagore, sakriven iza lirske slike: "Poslijednji dan vijeka tone u krvavocrvene oblake Zapada i u vihor mržnje." Tu vrstu civilizacijskog sunovrata oličenog u suncu Obren Jović Savin vidi u doživljajima i slikama koje kao da dolaze iz snova, iz mitskih sjećanja na praiskon, iz slutnji na prvobitna stanja, primarnog čovjeka i početke trajanja. Ali to ovu poeziju ne vodi linijom hermetičnosti već diskurzivnim, mestimično izrazito gnomičnim pjesničkim iskazima, koji se istovremeno učitavaju u tjelo pjesme kao odjeci i djelovi iracionalnih doživljaja i metafizičke strijepnje rastući, u poenti i namjeri ocjelovljenja pjesničke slike, u kompaktna zapažanja i misaona i univerzalna uopštavanja. Na isti način metaforičan prostor, kao simbolička relacija individualne sudbine naspram kosmičkih stanja može se jasno vidjeti u svakoj pjesmi ponaosob, kao što u svakom detalju i slici pjesnik vidi dubinsko prožimanje profanog i uzvišenog, kletve i blagoslova (fizičku glad/kora hljeba zadovoljiti može/ali/duhovnu žeđ/mlada vina ne gase). U velikom malo i u malom veliko ili, da završimo ovaj stav, kako smo i počeli, sa Tagorom: "Bog s istim smješkom posmatra jednu noć svica kao i epohalnu noć zvijezde." Ali pjesnik Savin ponekad nema snage za smiješak ali nalazi dubinsku snagu za riječ vrijednosti i riječ o vrijednosti (ali/sem taštine/podozrenja i oholosti/malo kad/ neku od ljudskih vrijednosti/upoznah) izgrađene meditativnosti i opservacije, lične rezigniranosti i ljudske zapitanosti. Pogotovu kada se osvrnemo na stihove koji od slobodne forme do izbrušenih versifikacijskih cjelina pojačavaju utisak o melanholičnom ali postojanom putovanju kroz pepelišta prošlog vremena i vatre sadašnjih iskušenja u stvaralačkom sjedinjavanju u pjesničkom iskazu.
Pjesnik u kratkim, redukovanim stihovima nalik bajalici, i uz brojna ponavljanja koja imaju ulogu da pojačaju iskaz i zračenje simbola, oslikava jedan poetski svijet skoro sav sazdan od molitvenih rituala ili mističnih i magijskih šifri, anegdota i pouka, ali koji ipak zadržava određenu vezu sa konkretnom stvarnošću, sa istorijskim i životnim okruženjem. Čak i slikama iz prirode i delikatnim unutrašnjim nemirima (a bio je novembar/hladan i maglovit/trusila je kiša/jedan usamljen list/prepušten nemilosrdnosti poganih vjetrova/ponižen/umirao je/nad rakom/sopstvenih savjesti/pirovalo je/sedam objesnih grobara/ni tog jutra/pjetlovi nisu pjevali/sjećam se/bio je novembar/trusila je kiša) vidljiva je lirska diskretnost i boja univerzalnog važenja i kolektivnog pamćenja sa jasnim naznakama i putokazima ka liričnosti doživljaja uokvirenog tragikom egzistencije. Jer umjetnik posvećenik je redak zvijer. Stvarna umjetnost ne dopušta pojednostavljenja i svođenje isključivo na sadašnjost jer ponavljajući u ciklusima različite a iste ideje ona se preobražava tako što preobražava duh svijeta. Zato Savin jeste pjesnik i atmosfere i duha, pogotovu kada između njih stoji ekvivalent (samo)spoznaje.
Svačija je mjera u djelu, to pravi pjesnici znaju, a Savin to još dodatno naglašava insistiranjem na grafostilemskom ravnanju svih riječi malim slovima, jer potencijal glasa i naslijedstvo smisla su samo u mogućnosti izbora za veliko ili malo. Vladajuća hijerarhija vrijednosti sve mjeri na kantaru, na kome vješti trgovci kradu vrijeme kao jedini vrijedan espap malog čovjeka (a htio sam vječnost neprolaznost sreće/molio se da nam dan potraje dugo/sada na tvom grobu tinja plamen svijeće/gdje samuješ mrtva i ja s tobom tugo). Samim tim strah i osuda su poslijedica nemoći ili, u slučaju ove zbirke, prozorljivosti pjesnika koji je i prorok i svjedok. Da ne bismo saučestvovali u zlu moramo svjedočiti o zlu, jer etički cilj života predstavlja i jeste, razuman život, lišen pogrešnog mišljenja, pa zato za Klimenta Aleksandijskog osnovna vrijednost nije pravednost nego spoznaja. Osnova čovjekove ogrijehovljenosti jeste u saznanju i spoznavanju doba koje ga određuje i kome se on opire svojim trudom da u sebu sačuva vrlinu spoznaje i tugu koju pjesnik oslikava u razotkrivanju skrivene budućnosti (ali znaj/sve ono/što u čovjeku nije dobro/bolest je/a čovjek bi da vječno traje ipak/umrijeti od bolesti nije sramota/živjeti od sramote/gore je od najgore bolesti) jer negativno značenje koje se obično vezuje za apokalipsu – katastrofički kraj – dolazi od čudne dijalektike, koje je Savin duboko svjestan: Apokalipsa je pokazivanje i otkrivanje, koje se završava uništenjem onoga što je bilo -
Petar V. Arbutina