Milosav Kalezić
Poezija trijumfuje nad ponorima zla
Knjiga Obrena Jovića "Satanini sinovi" jedan je od izdanaka robijaških samovanja, a njen autor jedan iz plejade progonjenih. Svojim romanom Jović je izvršio prodor u užas, zaparao po vlastitoj sudbini i sudbini svojih sapatnika. A u zatvoru svi pate -
Jedan od izvora vrijednosti Jovićeve knjige leži u snazi detalja. Njegovo pisanje je potpuno originalno, ne zato, kako bi rekao Pasternak, što ne liči na tuđe, već zato što liči na prirodu koja mu je poslužila kao model za pisanje.
Žanrovski Jovićeva knjiga je hibridna: nju čine slike grube stvarnosti i diskurzivni traktati. U njoj su izmješane strahote i poetske čari. Scene užasa smijenjuju lirski pasaži neisrpne potencije. Da li je autor kombinacijom faktografije i lirizma želio da ublaži grubu zatvorsku stvarnost, ili da između te dvije vertikale uspostavi balans, ili da se višim uzletima u sfere meditacije i poezije izdigne iznad grube stvarnosti i da superiornošću duha pobijedi zlo? Jedno je izvjesno: poezija trijumfuje nad ponorima zla, zlo mora da padne pred poezijom, kao što po Kantu svaka politika mora da padne na koljena pred pravom čovjeka. U toj, nazovimo je, poetskoj vertikali, ima umjetnosti visokog dometa, sažetog i zgusnutog: "Ko si ti, tamna sjeno, što mi zaklanjaš tugu i staze mliječnog puta?" – takav bezdan čistote i snage mogao je nastati samo u časovima izuzetnog nadahnuća. A njih nije mali broj. U njima ima životnog poleta i zamaha, topline krvi i pulsacije. Sve je to ljepotom zaogrnuto , kako bi rekao Bodler.