POJ SINA SAVINA
Jek nečujnih gusala prožima Ako nas bude bože, Obrena Jovića Savina. Srpski psalmi u više hiljada stihova, Obrenova molitva Bogu obećajna je pokajanjem i, još bitnije, iskupljenjem.
Pjeva li pjesnik lelekom da bi nagovjestio ili opomenuo, ili nas možda upućuje na nešto treće, a što bi nas moglo zadesiti. Svojim najnovijim djelom, izgovorenim bilježniku koji vidi, Obren Jović prije, i iznad svega, iskazuje vjeru kojoj nisu potrebni interpunkcijski znaci, budući da se sklad njegovog poja jasno razaznaje već prvim njegovim obraćanjem nama, koji gledamo, ali najčešće, ne vidimo.
Od Homera do Filipa Višnjića, vid je naime dar zaljubljenicima, koji i u svome očaju vjeruju – znaju – da jad nije trajan, do bezvjernicima. I, melodija se smjenjuje – bezmalo od proze, do koračnice nebeske vojske, i stupa nas, prizemnih.
Podzemnima, Savin sin ne pruža utjehe.
Momčilo Selić