Predgovor
Maja Stepanović
Tajna, bez obzira kakva, kolika i čija ona bila, ne bi bila tajna da nam je neko, nekad, na neki način nije otkrio. Ovu "Tajnu o pustinjskom pergamentu" otkriva nam pisac Obren Jović Savin. A mi, čitaoci, imamo priliku, da se, čitajući ovo štivo neobične kompozicije, igramo detektiva i da pokušamo prije epiloga otkriti ključ koji otkriva crni kovčežić koji istinu skriva.
Ovo je roman o tajni i istini, roman o vjeri i zavjeri, o nježnosti i nemilosti, o hrabrosti i ljubavi, a sve to dugujemo ukradenom pergamentu na kome je ikona svetog Jovana Krstitelja. To je, zapravo, i tema ovog romana, tajna o neprocjenljivo vrijednoj slici, koja je izgubljena i koju, kao i sve što u životu kad gubimo, pokušavamo vratiti onome kome to blago pripada, što čini i heroj priče. Još je jedna relikvija važna, to je srebrni krst, potpuno personificiran, jer njime se putuje kroz vrijeme i prostor. I zaista, uz pomoć ove svetinje, glavni junak otkriva zavjeru, zavjerenike, i uvijek je tamo gdje je i ukradeni pergament: Vitlejem, Agadir, Bopal, Delhi, Havaji, Honolulu, San Francisko...
Radnja romana nije hronološki povezana i u njoj nema jedinstva prostora i vremena, već je predstavljena kao put u nepoznato, ali kada se kockice slože u ovoj naučno-
"Mnoge su prilike kada dobrotu jedni drugima možemo darivati. Jednom propuštena mogućnost zauvijek postaje prošlost, a u prošlost se niko vratio nije. Pa, šta nam ostaje, sem da jedni drugima praštamo, a onaj ko zna da prašta, o zlu ne misli."
Piščeva refleksivnost, kao jezička osobenost, naročito je prisutna u pustinji, u kojoj glavni junak vidi ili sanja (jer u pustinji se ne zna šta je zbilja, a šta fatamorgana), sam čin krštenja: bistri plićak neobične rijeke, dva mlada čovjeka u pobožnom obredu, jedan tamnokos, a drugi anđeoskih crta lica. U toj nepreglednoj pustinji, čiji se vreli pijesak može osjetiti pod ranjenim tabanima, čuti stravičan krik orlušina i radostan lepet krila bijelog goluba, jer pisac-
Oko glavnog junaka, Balkanca, slikara, koji ima nekoliko imena, a Stevanom, sebe najčešće zove, rađena je radnja romana – ukraden je pergament sa likom Krstitelja iz kuvajtskog dvora, koji za njega nudi nagradu od pet miliona dolara, ali identična ikona ukradena je i iz Stevanovog ateljea u Beogradu, koji se nalazi preko puta Saborne crkve, što je svakako metaforično. Slikar prati Ibn Saida, Arapina, koji u svom kožnom kovčežiću ima nestali pergament. I tako Stevan napušta svoje društvo iz skadarlijske kafane "Šešir moj" i nalazi nepoznato u jednom hotelu u Honoluluu, gdje svoje dobre prijatelje Luku, Dušana, Petra i gazda Vladu, zamjenjuje novim licima, a to su: Nič, Romero, Sem i dobroćudni Hali.
Roman napetim čine, ne samo zavjere i spletke, nego i to što likovi imaju po nekoliko imena. Stevana je teško pratiti, on je čas Nivas Nerbo Kir Karaulan, pa Žan Pol Marnije, ali je i Stiv, Luka ili samo Lu. Eruptivni Amerikanac Nič je zapravo Kipranin Evangelis, a njegova hetera Lulu zove se i Nikols, dok se Arapin Ibn Said skriva i pod imenom Nivas Bin Ahmed. Jedino pozitivac Hali i njegova braća blizanci, kao i njihova prelijepa, elegična u Stevana zaljubljena, sestra Livi, nemaju druga imena niti druga lica osim svojih poštenih i Stevanu vjernih.
Likovi, a naročito ženski, dobro su naslikani, sve tri žene: tek zadjevojčena Dafni, erotična i patosom ispunjena Lulu i naivna i neuka Livi, obojene su emocionalnim koloritom. Sam Stevan opisan je kao asketa, spartanskih osobina koji svojom mudrošću pobjeđuje mnogo nadmoćnije neprijatelje. Njega, kao i Halija, krasi strpljivost.
"Jednim udarom talas stijenu nikada razbio nije, ali pri svakom udaru talasa bar zrno stijene more sebi uzima. Zbog toga ne prenagljuj, i budi istrajan, sinko. Samo onaj ko se pomiče korak po korak i najdaljem cilju će stići."
Jezik osim svoje slikovitosti, refleksivnosti i emocionalnosti, odlikuje se ne samo brojnim monolozima, nego i zanimljivim dijalozima koji se razlikuju u zavisnosti od ambijenta: u Beogradu su topliji i prirodniji, u Honoluluu britki i uglavnom perfidni kao i oni likovi koji kuju zavjeru. Motivi se mogu podjeliti, kao i roman, na osnovu prostorne i vremenske dimenzije, u tri najupečatljivija: beogradski – pun vina i prijateljskih čarki; pustinjski – u kome ima beduina i škorpija, ali i starog mudrog rabina; i havajski – pun straha, napetosti, ali i ljubavi i nježnosti.
Simboli, pored drugih stilskih sredstava, naročito su važni jer svi koji se pojavljuju na početku imaju vrlo važnu ulogu i na kraju priča i škorpija, i orao i bijeli golub i broj tri...što znači krug se i u romanu kao i u životu zatvara:
"Život je radost čovjeku od neba data, pa niti svome rađanju niti umiranju svome gospodar biti ne može....
Zato ne zaziri od smrti, smrt ne boli. Ona je nesvjesno putovanje kroz tamu na prelazu iz jedne svijesti u drugu. Život je beskonačan krug kome, sem Tvorca, ni kraj ni početak niko sagledao nije."
I tako, Obren Jović Savin, pisac i slikar, što je nota bene, ispričao je, ili bolje reći naslikao nam je roman "Tajna pustinjskog pergamenta" u kome je i napisao svoje brojne iskonske mudre pouke. A, kad pročitate ovo zaista vrijedno književno-