Predgovor, Prof. Miladin Ž. Trifunović
Od predgovorača se očekuje da kaže prvu sliku dela, a da ne preteruje; da zainteresuje, motiviše na razmišljanje, uputi čitaoca u neizvesnost obilne proze; da neutralizuje negativno predubeđenje; da izazove čitalački apetit i nestrpljivo zračenje – a da bude neprimetan, umeren, istinit.
Kako biti na nivou vrednosti "Vjetrova sna"?
Nikako, poštovaoci lijepe riječi, jer u njoj sve govori: čovjek, drvo, kamen, potok, nebo, strah, zlo, smrt, kajanje, sudbina najglasnije. U njoj se poništavaju rađanja, pregrejavaju vene, preglasno ćuti, spava u snu, tišina ječi...
"Vjetrovi sna" su knjiga mudrosti, narodne pameti u jednom misliocu, neimaru na usmenim temeljima vekova: u njoj je misao slična onome u šta smo sigurni, što znamo i prepoznamo u nama kad pročitamo, a nikako da upriličimo zgodu da kažemo; sve čekamo da to učini neko drugi, pa onda odlučimo da i sami pišemo, mudrujemo, a to nije lako. Ispred mudrosti uvek hoda čista misao, i mučno kolebanje da li je izraz veran originalu, a nije, jer može biti samo dopadljiva kopija.
Kad čitač misli bude rešena zagonetka nauke, književnost će biti istinitija, snažnija i svima bliža.
U ovom zborniku mudrosti zagonetka je sudbina glavnih likova a njih je malo i lako ih je pamtiti po oštrim crtama doslednosti: fizički imaju preteće, prikrivene crte namera; iza sledi unutrašnja vatra, koja je češće zla.
Zagonetan je i Nerbo Nivas – kao rebus, onostran, premetaljka, kao čitanje unazad – jer utkiva mnogo autobiografskog, i time učvršćuje već stamenu strukturu dela.
(Nerbo Nivas postoji, ima ga svuda u knjizi, i svako od nas je pomalo on. Pažljivim iščitavanjem i tumačenjem prepoznaćeš sebe u njemu).
Dosledni čitalac će dešifrovati "Vjetrove sna" kao istinu vešto upakovanu u snove, kao umno delo o zaumnom. Mogu se "Vjetrovi sna" pričati, teško je prepričati toliku količinu uzbuđenja i otrova; ne može se ni doživeti, može se samo pretpostaviti šta se događa tamo negde iza granica mogućeg, iza izdržljivosti, u zaumlju.
Ovi vetrovi dozvoljavaju uzimanje zabranjenih lepota skrivenih iza navika, morala i vremena; omogućavaju uživanje u nemogućim životima; ovi vetrovi urlaju o stradanjima i strahovima, kojih najčešće nismo svesni dok nas ne isteraju iz pameti, oštro opomenu, ne daj, bože, osakate nas...
"Vjetrovi sna" angažuju sva naša čula, i onostrana, koje nauka samo definiše, a ne dešifruje; potresaju, kidaju čulo straha, neizvesnosti,, čulo stradanja i reinkarnacije do ponovnog stradanja; čulo uzimanja i davanja, a najviše čulo gubljenja i strahovanja za sudbinu glavnih likova. A njih je dovoljno, taman toliko da s nestrpljenjem žurimo do saznanja šta će s njima biti, da li će ih sudbina stvarno osakatiti ako od nje to traži sadašnjost.
Šta se to na razmeđi Hrastove kose, rječice Tavne i Karaule mota, podno divne Majevice, po sudbini Nerba Nivasa kir Karaulana? Koliko je izdržljiv u bolu dok ga tuku svi čekići đavoljih zveri ovoga i onoga sveta skrivenih u ljubavi, pohoti, neizvesnosti, smrti..., u snu?
Prodoline i pejzaži na slici izvorišta majevičkih zora se ne zaboravljaju, a cilik vode na oštrim brzacima vreme ne zatrpava.
Ni od mudrosti bežanja nema.
"Mudrost je osjećanje mjere; samo istinski smisao za mjeru od ljudi stvara mudrace. Nemirna duša vjetar je bez očiju, a put njen do svjetlosti rijeka je što koritom tame teče.
Život je tama u kojoj su najčešće putevi neizvjesnosti prikriveni. Očima se vidi i dobro i zlo, ali samo zdrav um čovjeka vodi pravim putem."
Ko će vetru sudbine krila podrezati?
Niko, dragi čitaoče!