Reč prilikom predstavljanja "Sataninih sinova" u Zvorniku
Vojislav Lubarda
Literatura i život se nekada toliko isprepletu – izmiješaju i sjedine – da i najbolji poznavaoci književne vještine teško mogu razlučiti kada prestaje tkivo stvarnog života a kada počinje čarolija književne riječi. To je doživio i naš nekadanji sugrađanin, večeras i gost, književnik Obren Jović, u čiju smo se čast sakupili na ovoj jedinstvenoj književnoj manifestaciji.
Većina prisutnih zna gospodina Jovića kao uzornog komšiju i pedagoga, vaspitača vaše djece, a potom i kao lirskog zanesenjaka koji piše stihove. Mnogi ga znaju i kao osobenog slikara o čijem su talentu pisali likovni kritičari. Srpska nesreća htjela je da u pamćenje građana Srbije (i titoističke Jugoslavije) Jović uđe i kao jedan od trojice "zloglasnih zvorničkih vojvoda" koje je pokušao da zatre komunističko-
Neću govoriti o tome šta je sve Jović doživio, kakve je sve torture izdurao u ime licemjernog titoističkog "bratstva i jedinstva", iz dva razloga: prvo, zato što to i znate i pamtite (neki i na vlastitoj koži), a drugo, jer o cijelom tom čemeru i srpskoj nesreći na izuzetno upečatljiv način Jović piše u svom prvom književnom djelu, romanu "Satanini sinovi". Iz tog romana saznaćete da je Jović postao prozni stvaralac koji je već osvojio osobeno mjesto u savremenoj srpskoj književnosti.
Joviću sam postao prijatelj (i brat u nevolji) još prije deset godina – u vrijeme kada su mu gotovo svi građani Zvornika okrenuli leđa. Neki su ga i pljuvali, kao da se radilo o stvarnom zlikovcu koji drži u ruci krvavi nož. Božja pravda htjela je da sada cijela Srbija zna da je Jović bio srpski rodoljub kojeg su proglasili za četnika samo zato što je nastojao da u svojoj sredini očuva nacionalnu svijest srpskog naroda.
Roman "Satanini sinovi" upečatljivo pokazuje da je Jović i bio i ostao umjetnička duša i stvaralac. Dušmani su mu oduzeli vid, da ne bi mogao slikati – što je jedna od najvećih tragedija koju čovjek može doživjeti – ali nisu mogli, i pored svakojakih tortura, da unište njegov prkos, snagu i moral. Slikarsku kičicu i palete boja zamjenio je čarolijom riječi. Umjesto da se sveti komšijama koji su mu okrenuli leđa u najcrnji čas, došao je da sa vama podjeli stvaralačku radost. Gleda, vidi i stvara bez očnog vida, a to mogu samo snažne ličnosti. Time što je pošao stopama najvećeg srpskog barda, svog zemljaka Filipa Višnjića, Jović pokazuje da vjeruje u sebe i da ima snage i za veća duhovna i stvaralačka pregnuća. Junak iz života, čovjek koji se muški odupro osmanlijskom zlu našeg vremena, prerastao je i u junaka literature. Zvornik je dobio stvaraoca koji će ga trajno unijeti u istoriju srpske literature i slikarstva.